Krsto Kiko Tomičić iz Tivta jedini je u Crnoj Gori kandidat za titulu „majstora amaterskog filma”, najvišeg zvanja u ovoj oblasti. Ovaj 74-godišnji entuzijasta, zaljubljenik u tehniku i estetiku, osnivač i član Foto-kino i video - kluba u Tivtu, za četiri decenije plodnog stvaralaštva iz hobija je snimio 12 filmova, uglavnom dokumentaraca, ali i kombinovanih igrano-dokumentarnih, te uslikao na stotine fotografija, od kojih su brojne nagrađivane na domaćim i međunarodnim izložbama. Jedna od njih je i fotografija „Tri Evina lica”, koja je dobila prvu nagradu na desetoj republičkoj izložbi fotografija Crne Gore, a koju su ljubitelji fotografije imali priliku da vide na izložbi održanoj u Domu kulture „Ilija Marković” u Gornjoj Lastvi, u organizaciji Kulturno-zavičajnog društva „Napredak”. Na brojnim panoima grupisane su crno-bijele fotografije, kojima je Kiko ovjekovječio jedno minulo vrijeme radnih akcija, portret majstora i zanatlija kojih više nema, prelijepe vizure sa barkama, mandraćima, starim mlinovima za masline, sa pogledom na more... U njegovom društvu na ovoj izložbi su i Anton Toni Marković – Gula i Roko Stjepčević, Donjolastovljani, njegovi bivši učenici, koji su pohađali jedan od brojnih Tomičićevih foto-kurseva i sada priredili ovu postavku. Po struci elektrotehničar, ljubav za vizuelnim izražavanjem prati ga cijelog života...
– Filmom i fotografijom sam se bavio najviše da u životu spoznam samoga sebe, ne samo kroz to, nego i kroz brojne druge kreativne poslove, istraživanja. Ja sam „svaštar”, sve me živo zanima i sve hoću da saznam, zato sam to i radio. Edukacija mi je bila vrlo važna, da se ljudi zanimaju, da primijete nešto oko sebe, da nauče kako da ovjekovječe, kaže Kiko u razgovoru za „Dan”.
Počeo je da se bavi fotografijom 1958. godine, kada je završio foto-amaterski kurs u Tivtu, a filmom od 1964. godine, po završetku kursa za kino-amatere u Titogradu, prvog te vrste u Crnoj Gori. U najljepšim, kaže, godinama života, na radnim akcijama (Bratstvo-jedinstvo, Podbišće, na Jadranskoj magistrali), Kiko je kao foto-instruktor obučio preko pet stotina mladih...
– Uvijek sam volio slike, crteže, stripove naročito, jer svijet doživljavam više vizuelno, iako obožavam književnost, imam biblioteku od dvije hiljade knjiga. Čuvam negative fotografija, nešto čuvam i na DVD–ju, ali tu nisam temeljit, iako sam tehničko lice. To jednostavno doživljavam kao trenutak stvaranja i meni je priča važna dok stvaram. Kad sam završio taj kreativni dio, ono što danas zovu postprodukcija, to za mene ne postoji. Najviše sam radio crno-bijele fotografije, a što se kolora tiče, radio sam samo dijapozitive. Omiljen mi je bio rad na „reportažnim fotografijama”, kaže Tomičić. Pošto su mu baba i djed po majci iz Gornje Lastve, srcem i dušom je, kako kaže, vezan za Gornju Lastvu, gdje je i osnovan Foto-kino i video klub „Mladost”. Bio je član više klubova: Foto-kino klub „Prvi maj”, čija sekcija je bio i klub u Lastvi. Onda je pošao u srednju školu u Titograd, gdje je takođe osnovao klub.
– U Titogradu sam završio srednju školu i dvije godine fakulteta, šest godina sam živio tamo. Kao učenik Srednje tehničke škole u Titogradu sam osnovao foto-klub, a kasnije i klub na Elektrotehničkom fakultetu. U KIC-u „Budo Tomović” sam imao svoje veče amaterskog filma. U životu su mi tri stvari bile značajne: narodna tehnika, kultura i turizam. Jedan sam od osnivača Radija Tivat, gdje sam bio tehnički direktor. Imao sam mnoge izložbe, a moj prijatelj Momo Matović iz Podgorice napravio je film o filmskim amaterima Crne Gore, gdje sam i ja uvršten, objasnio nam je Tomičić.
Kiko Tomičić je kompletni autor filmova, od ideje do režije, scenarija, muzike i produkcije. Ne snima već 20 godina, a svoja ostvarenja čuva na di-vi-diju i prikazuje ih kada neko izrazi želju da ih pogleda. Jedan od najpoznatijih je „Svaki dan kao jedan”, koji je dobio najviše priznanja, od kojih je najznačajnija druga nagrada na svjetskom festivalu filma u Holandiji 1974. godine. To je istinita priča o njegovim pokojnim djedu i babi, Jozu i Agnezi Matković iz Gornje Lastve.
– Taj film je moje životno ostvarenje, pošto su djed i baba doživjeli duboku starost – djed je poživio 82 godine, a baba 78. Živjeli su vrlo jednostavnim životom, tradicionalnim, a punim ljubavi radosti, veselja i svega. Sa malo imali su jako jako puno, otuda i takav naziv filma, kaže Krsto, i dodaje da su svi njegovi filmovi vezani za neke životne priče, a neke dokumentarne događaje je ponekad dorađivao sa igranom pričom kako bi dočarao „pravi dojam”. U bivšoj Jugoslaviji tada su se svake godine održavali brojni filmski festivali, te su njegova ostvarenja prikazivana svugdje. Kiko je fotografije snimao klasičnim aparatima (kanon, rolefleks, fleksared, praktika, hazanbland...), a kad je počela digitalizacija, prestao je time da se bavi. Penzionisao se 2005. godine, više ne snima ni filmove, ali je otvoren za saradnju za sve koji žele da pogledaju dio njegovog bogatog stvaralačkog opusa.
M.D.Popović
Slikao sa dušom, bez filtera
– Nažalost, danas je mladi malo interesuju za fotografiju, pošto znanja upijaju preko interneta. Zanimljivo mi je i ovo što danas rade na digitalnim fotografijama, ali nije to moj stil, jer danas na kompjuteru možete da napravite što god hoćete. Za jednu fotografiju ja sam išao po sedam, osam, deset dana da nađem pogodno mjesto, vrijeme... Našao bih ugao, ali mi svjetlo nije odgovaralao, pa bih na to mjesto išao sedam– osam puta u razno doba dana da doživim i dočaram svjetlo, da napravim pravu sliku. Imali smo onda neke filtere, kojima smo mogli da riješimo te stvari, a danas vam ništa od toga ne treba, sve stavite na kompjuter, napravite što god hoćete. Tu meni fali duše, emocije, to nije više izvorna fotografija, smatra Kiko.
Svaki dan kao jedan
– Jedan dan u životu mojih babe i djeda bio je običan, ali pun ljubavi. Imali su nešto malo bašte, nekoliko kokošaka, par mačaka, stoku nisu čuvali, a sve se svodilo na jednostavno preživljavanje, ali takvo da je ispunjeno ljubavlju. Djed se prvi budio i dok je baba još bila u postelji ili „u koćetu”, kako mi kažemo ovdje, on bi joj donio kafu i rakiju. Pošto je on bio brodski kuvar, bio je pomorac, kuvao je i spremao i kod kuće. Baba je sređivala kuću, čistila, prala... Nakon doručka išli bi u baštu, kopali, sadili, ali to je bilo oskudno, jer tu nije bilo vode, trebalo je ići dosta daleko da bi se donijelo vode za piće i za higijenu, kuvanje, a kamoli za polivanje. Tako je izgladao svaki njihov dan, osunčan ljubavlju, priča Tomičić.